Sada znam...

Počelo je iz ničega, izraslo u nešto da bi na kraju opet palo u jedno veliko 'ništa'. Nismo se ni primjećivali, iako smo imali puno toga zajedničkog. Primjetila sam te tek onda kada si mi ponudio čašu i alkohol u njoj. Ostatak ekipe, a i mi zajedno s njima, feštali smo već dulje vrijeme. Iako ta ista ekipa postoji već kojih 5 godina, tek smo prošlo ljeto progledali i našli se. Šteta što si tada već bio zabranjen. Iako si nekoj drugoj možda u to vrijeme bio sve, primjetila sam način na koji me gledaš. Svaki put kada smo zajedno putovali kući, došli bi do teme nas. Nikada ništa izravno, a opet dovoljno da znam da ti je stalo. Miris tvog parfema prodirao mi je kožu i sezao do same duše... Kada si me zagrlio, mislila sam da ću tamo, u tvojim rukama, umrijeti. To se bi možda i dogodilo da me nisi prerano pustio.
Prolazili su mjeseci, a mi smo i dalje pričali, obećavali jedno drugome svakakve gluposti, napredovali u našem odnosu, a svejedno ostali na mjestu...
Nisam više mogla izdržati. Ljutnja koja je svo vrijeme postepeno rasla u meni, svih tih 365 dana zbog tvoje nesigurnosti i premišljanja, izbila je na površinu. Znao si što osjećam. Na tvoje uobičajeno zadirkivanje, koje bi obično popratila smješkom, odgovorila sam prilično hladnim riječima i mislila kako sam to odavno trebala učiniti - pustiti te, natjerati, da živiš negdje dalje od mene i prekinuti ovo jednom zauvijek... Kunem se da u životu nikada nisam osjetila ovoliko žaljenje zbog pogrešne odluke.
Onako kako je počelo, tako bi trebalo i završiti - u alkoholu. Ovoga puta mi ga nećeš dodati ti, već ću ga morati natočiti sama. Znam da su moje riječi imale efekt koji sam u tom trenutku željela, ali sada znam da to ne želim i da sam pogriješila. Ohlađene glave, obećajem ti jednu stvar - ipak te neću pustiti.