Dvorac Mog Života

Ja pišem XD Nemojte se smijati


Priča: Dvorac moga života

1. poglavlje~~ sag

Sjedila sam na kamenim stepenicama presvučenim debelim zelenim tepihom. Glavu sam podbočila rukama i pogled usmjerila u portrete na zidu. Gledala sam u oči svojih predaka, u oči svoje prošlosti i i dalje mi nije bilo jasno kako su svi ti ljudi tako izgledali. Tako.., smiješno?! Jedan je imao sitne tanke brčiće, a drugi sičušćnu bradicu. Svaki je imao neku posebnost, neku vrlinu. Koraci su dolazili iza mojih leđa, nizali su se jedan za drugim.
„Dobro jutro, gospođice Lauren. Želite li nešto?“, kraj mene je stajala sićušna djevojka duge crne kose u običnoj crno-bijeloj haljinici. Na rukama je imala pladanj sa nekoliko peciva. Ustala sam.
„Jedno bih pecivo, i donesi mi čašu mlijeka, molim te.“, rekla sam mirno i uzela zlatni krušćić sa tanjura. Vera se osmjehnula i poklonila te pošla do kuinje.
„Lauren, što sam rekla o jelu na stepenicama, ili općenito jelu koje se ne odvija za stolom?“, majka je dolazila sa suprotnog stepeništa prema meni. Lice joj je bilo ozbiljno i nimalo u meni nije pobuđivalo osjećaj neke dobrodošlice.
„Majko! Dobro mi je i ovako, hvala vam.“, osmjehnula sam joj se. Bila sam sasvim zadovoljna svojim odgovorom. Danas mi nitko ne može pokvariti dobru volju, osobito ne komentari moje majke.
„Nisam te pitala što je tebi dobro ili ne, izvoli za stol. A Veri ću javiti gdje da ubuduće nosi hranu ili ju ne ćeš dobiti.“, rekla je oštro i naglo se okrenula te pošla do kuhinje. Voljela je izviđati što se događa u kuhinji te zamijetiti i najmanju mrljicu na podu. Nekada sam ju voljela zamišljati sa šibom u ruci i rogovima na glavi. Zakolutala sam očima i pošla do blagavaone.
Imala sam što vidjeti.. Na mojoj je stolici sjedila Princess. Majčina mačka. No razmaženo derište, kako sam voljela zvati tu mačku, majka je voljela i više nego mene. Barem sam se nerjetko tako osjećala. Uzela sam ju u ruke i spustila na pod. Rukom sam otrla dlake sa mekog crvenog jastuka i sjela za stol. Vera je ušla u sobu i ponudila mi toplo, svježe mlijeko i kiflicu. Otpila sam gutljaj mlakog mlijeka i pogledala prema vratima sa kojih je ulazio Royce. Moj brat.

By. *~Damon's Dear~*

O PRIČI:

Dakle glavna junakinja je Lauren. Mlada princeza, kćer Giovane i Georga tj. kralja i kraljice sitnog, ali kulturnog kraljevstva Georgovanije. Priča prati njen buran život, od male miljenice kralja i kraljice do samog dna pakla.

Dajte pliz komentirajtee :)

Nemoj postati zaredom ;)
Btw, dobro je, ali imaš dosta grešaka. ;))

OMG!Predobro!

Oprostite na double-postu. I znam da imam grešaka..

Doručak, Ručak, Dosada…


Uspravila sam se i tiho nakašljala.
„Jutro!“, Royce je dostojanstveo koračao i sjeo za stol nasuprot meni. Glas mu je bio hrapav, nelagodan. Sjeo je i piljio u jednu nevidljivu točku na snježno bijelom stoljnjaku. Bilo mi je nelagodno u toj mučnoj tišini pa sam tiho priupitala:
„Danas nisi dobre volje?“
Naglo je podigao pogled i počeo me streljati zelenim očima: „Nisam, imam posla.“, spustio je glavu i naglo se ustao od stola. Čuli su se samo njegovi koraci dok je izmarširavao iz blagavaone.
Što li sam sad učinila? Bile su mi poznate njegove nagle promijene raspoloženja no uvijek su me iznova iznenadili takvi nagli postupci. Majka je ušetala u blagavaonu i sjela na čelo stola.
„Dobro jutro majko, ponovno.“, nasmiješila sam joj se i dodala joj pladanj sa kiflicama.
„Dobro jutro!“, osmjehnula mi se onako kiselo i odgurnula pladanj.
Spustila sam pogled i vršcima prstiju prelazila preko glatke tkanine moje haljine.
„Guten Morgen!“, u prostoriju je ušetao moj otac. Osmijeh mu se kao i uvijek protezao od kuha do uha, a ozareno lice i mene je uveseljavalo. Poskočila sam i potrčala prema njemu. Bacila sam mu se u zagrljaj a on me zavrtio. Majka tu našu „igru“ baš i nije najbolje prihvaćala, pa je šutila postrance bez imalo veselja.
„Onda mila, što je danas za doručak.“, duboki mu je glas bio veseo i odisao je ljubavlju i brigom.
„Kiflice i tvoja uobičajena jutarnja kava,tata.“, tankim sam mu glasićem sa smješkom pišapnula i sjela na svoje mjesto. Majka je napravila facu i zagrizla komadić jabuke sa tanjura. Nije voljela kada sam se ocu obračala sa ti, smatrala je to.. nedoličnim. Nije me bilo briga, samo sam zagrizla hrskavo pecivo i pogledala oca.
„Ideš li danas na jahanje?“ ,upitao je veselo otpijajući kavu. Sijedi su mu brkovi sada poprimili smeđu boju.
„Ne!“, majka je upala u riječ, na iznenađenje oca.
„Zašto ne?“, upitao ju je smireno sa smiješkom, „Cura se treba zavaviti.“
„Ide samnom u grad, trebaju nam neke haljine za dolazak Marcusa i bal naravno.“, majka je složila smješak na koji otac nije mogao odoliti. Slegnuo je ramenima i promrmljao nešto kao:
„Ženska posla.“
Majka je ustala od stola i rukom mi pokazala da ju prati.


„Ova ti dobro pristaje.“, rekla je majka sa nadom u očima, nadala se da ću odabrati baš tu. Zelenu sa crvenim rubom. Iskreno nije mi bila lijepa.
„Osijećam se kao žaba u takvoj haljini.“, rekla sam mršteći se i u ruke uzela crvenu haljinu od glatkog materijala. Imala je zlatne vrpce kao ukrase.
„Odaberi sama.“, majka je slegnula ramenima i počela prebirati po svežnju sa haljinama.
Prešla sam rukom preko crvene haljine i predala ju krojačici. Dala sam joj novac i prišla majci. Upravo je plaćala i krenula prema izlazu. Ušle smo u kočiju.
Tu zamračenu prostoriju, neugodna mirisa. Promeškoljila se i bacila pogled na haljinu u mojoj ruci. Šutile smo cijelim putem, a otac nas je dočekao pred dvorcem.
„Popodne dolazi Marcus.“, rekao je veselo kao da je upravo ugledao svog najboljeg prijatelja.
Majka se nasmiješila i ušla u dvorac, a samo sam ja ostala sa ocem pred dvorcem. Dok sam slušala kotače kako se vrte po šodru mislima mi je prošao Marcus. Nisam ga se sjećala. No znala sam da je oduvijek dobar obiteljski prijatelj. Gorila sam od želje da ga napokon upoznam

by--> *~Damon's dear~*

Aaaa.Sviđa mi se.:))
ovaj.imam pitanje.koje je to stoljeće, otprilike? =D

Punoo hvala :P To ti je negdje srednji vijek, ne znam ni sama koja godina :P XD

3. poglavlje--> smijeh

Prolazila sam dugim hodnikom na katu koji je vodio u 5 soba. Ona na kraju hodnika,ili kako sam ja voljela reći na vrhu bila je moja soba. Čula sam smijeh iz majčine. Nečemu se slatko smijala, pa sam u naletu znatiželje prišla vratima i provirila. Vrtila se ispred ogledala i smijala svojoj novoj haljini. Ponovno sam zakolutala očima i okrenula se da krenem prema sobi, no našla sam se oči u oči sa Verom.
„Nikom ni riječi.“, isplazila sam joj jezik i nasmijala se.
Odgovorila mi je veselim smiješkom:
„Obećajem.“
Odskakutala sam do kraja hodnika i polako otvorila teška drvena vrata svoje sobe. Oblio me miris tulipana kojima su bile ukrašene vaze u mojoj sobi. Duboko sam udahnula slatkasti miris tog cvijeća i ušla u sobu. Bilo je mračno pa sam potrčala prema prozorima i sa njih maknula teške crvene zastore. Otvorila sam sve prozore i zaplesala po sobi. Bila sam sretna iako ni sama nisam bila sigurna zašto. Sa ogromnog prozora moje sobe pružao se pogled na grad i visoke planine u daljini. Kao manja, obožavala sam sjediti na prozorskoj dasci i promatrati prirodu.
Skočila sam sa prozora i potrčala prema ormaru. Naglim sam ga pokretom otvorila tako da se zatresao i izvukla haljinu koju sam danas kupila.
Veliki drveni sat monotono je otkucavao sekunde kao da mi namjerno pili živce. Kazaljke su bile sve bliže četiri sata kada dolazi Marcus. Taj navodno zanimljiv čovjek o kojem majka i otac neprestano pričaju.
Navukla sam na sebe tu crvenu haljinu koja mi je kao što sam i očekivala pristajala kao salivena, definitivno bolje nego ona zelena žabokrečina.
Sjela sam na svoj raskošni krevet prekriven sa desetak ukrasnih jastuka ispunjenih perjem.
Uzela sam jedan i počela ga gnječiti. Gledala sam u daljinu kroz prozor i razmišljala.
Idealan život? Mnogi bi se kladili da je ovo idealan život. Biti pirnceza, živjeti u dvorcu, imati sve što poželiš i imati sluge, moći ama baš sve.. Vjerujte mi na riječi nije, to definitivno nije idealan život. Obgrlila sam jastuk i doboko udahnula. Jedna mi je suza pobjegla niz tamno oko. Zarila sam glavu u jastuk među koljenima i zajecala. Znala sam da ne smijem plakati jer moram biti spremna za dolazak gosta, no nisam se mogla oduprijeti nasilnoj suzi koja je samo čekala da opere moje lice, i ostavi trag na njemu. Šmrknula sam i bacila jastuk na drugi kraj kreveta. Još sam jednom udahnula i dva puta pljesnula rukama. Uzela sam srebrni češljić sa noćnog ormarića i počešljala dugu plavu kosu. Pogledala sam svoj odraz u ogledalu i još jednom udahnula miris tulipana. Čula sam ciku djece iz sela i hrzanje konja u štali… Nestrpljenje, uzbuđenje i znatiželja… Svi su me ti osjećaji proždirali. Nestajala sam u njihovim raljama. Tko li je dovraga daj Marcus. Tajna patnja moje majke?


by. *~Damon's dear~*


ISPRIČAVAM SE ZBOG PRAVOPISNIH GREŠAKA I MOLIM NE KOPIRATI!

4. poglavlje- Kočija, portreti, ruže...


Tišina.. Razdirala je moje uši baš kao da mi netko vrišti u knjih. Monotoni otkucaji sata i zujanje muhe po sobi. Koja dosada.. Bacila sam pogled prema satu koji je svojim kazaljkama pokazivao 10 do 4. Skočila sam sa kreveta sva sretna. Još 10 minuta do dolaska marcusa. Pljesnula sam rukama i istrčala iz sobe. Majka je stajala u predvorju i nešto prigovarala Rosi i Leili. Dvije sićušne crnkinje činile su se tako sitne pred mojojm majkom. Naprosto su se stisnule od straha.
„Majko!“; rekla sam visokim, tankim glasom, kako bi prekinula nabijanje ogromnog sata u predvorju i obuzela joj pažnju. Rosa i Leila su odahnule. Osmjehnula sam im se i pogledala majku koja se zamalo počela crveniti od bijesa.
„Što je?“, rekla je kratko i ispuhala se. Prekrižila je ruke na prsima i počela nervozno lupkati nogom.
„Bok!“, rekla sam kratko i osmjehnula se. Voljela sam ju izživcirati jer se nekada stvarno grozno ponašala…
„I ti si mene samo zbog toga prekidala?“, izderala se na mene. Veri je pladanj skoro ispao iz ruke od straha. Zasmijuljila sam se.
„Majko, ne budite nervozni, pa danas vam dolazi Marcus.“, rekla sam smješeći se. Frknula je i nešto promrmljala u bradu. Naglo se okrenula i počela nabijati potpeticama po kamenom podu predvorja. Smješak mi je igrao licem. Sišla sam sa stepeništa i uputila se prema vratima. Robert ih je otvorio i poklonio se. Nasmiješila sam se i izašla na toplo ljetno sunce. Duboko sam udahnula sve mirise koji su se širili prirodom te pošla po šljunku do bočnog vrta. Oko mene je bilo zelenilo. Vrbe i mnogo, mnogo borova. U bilizini sam ugledala ružin grm. Sjela sam na zidić i promatrala leptira koji je lepršao uokolo tražeći slatki med.
Ubrala sam roskastu ružu i tulipan. Zvono crkve je počelo nabijati četiri sata pa sam skočila sa zidića u naletu znatiželje. Potrčala sam prema ulazu u dvorac.
Majka je stajala na stepenicama i veselo se smješkala.
„Otac je unutra.“, rekla je kratko i okrenula mi leđa.
Zakolutala sam očima i ušla, bilo mi je glupo to njeno ponašanje, kao da je božanstvo… Frknula sam.
Otac je staja pred ogromnim srebrnim ogledalom namještajući plašt.
Kada me ugledao u odrazu zrcala okrenuo se i zagrlio me. Prostenjala sam.
„Oprosti, ljepoto.“, smješkao se i pogladio me po licu. Primjetio je da u ruci držim ružu pa ju je uzeo i zataknuo mi u kosu. Zasmijuljila sam se. Polako je krenuo prema vratima, a ja sam bacila pogled na velike portrete po zidovima. Ti su mi smješni ljudi uvijek unosili veselje u dan.
Čula sam 2 konja i kotače koji su rovali po šljunku ispred dvorca. Iza ugla sam ugledala kićenu kočiju sa dva predivna crna konja. Zaustavila se pred nama a maci je zaigrao smješak na licu. Stresla sam se, a usne su mi se osušile. Srce mi je bubljalo kao konj u galopu. Vrata su se otvorila…

By_ *~Cullenova~*

MOLIM NE KOPIRATI I ISPRIČAVAM SE NA PRAVOPISNIM POGREŠKAMA.


5. poglavlje—Oči!

Vrata su se otvorila. Bilo je mračno u kočiji. Više nisam bila sigurna je'l se meni muti ili je uistinu tako. Majka se osmjehnula, a meni je srce poskočilo. Iz sjene je kročila jedna noga, pa druga. Srce mi je sada suludo bubnjalo. Iz sjene je napokon kročio čovjek. Bio je razmjerno visok obučen u crno. Srce se smirilo, sada se jedva čulo. Otkazivalo je. Oči me nisu slušale pa su u naletu iznenađenja zatreptale. Imao je crnu valovitu kosu, lice mu je bilo pravilno i lijepo, bilo je čvrsto.,.. Smješkao se. Oči su bile crvene. Trepnula sam u nadi da će taj crveni pigment nestati no nije. Bi je blijed, savršeno građen i savršeno… lijep. Srce je na pogled u njegove oči još jednom brzo poskočilo.
„Marcuse!“, otac je prekinuo nejednoliko bubnjanje moga srca.
„Lucase!“, rekao je čovjek nevjerojatno mekim i blagim glasom. Naježila sam se. Stajala sam na mjestu kao zaleđena dok je majka pošla zagrliti se sa novopridošlicom.
„Nisi ostario ni dana.“, rekao je otac u šali i okrenuo se prema meni. Zagrizla sam usnu i stisnula oči od nelagode. Majka me prostreljala pogledom, a Marcus me naglo pogledao. Sada sam se tek smrzla. Srce mi je jedva kucalo.
„Ovo je Lauren, moja devetnaestogodišnja kći.“, rekao je otac veselo, pokazujući rukom na mene. Majka se osmjehnula iz pristojnosti i nekakvim čudnim pogledom, pogledala Marcusa. Osmjehnuo se. Gledao me ravno u oči sa nekom predivnom mekoćom, ali opet čvrstinom. Progutala sam knedlu i prišla. Srce se vratilo na staro bunjanje, imala sam osjećaj da svi to čuju. Pružio je ruku, podigla sam svoju uz blago drhtanje. Uzeo ju je u hladnu, meku ruku i poljubio ju suhim, mekim, hladnim usnama.. Ostala sam kruto stajati na mjestu. Pustio mi je ruku. Majka, otac i on su ušli o kuću. Ostala sam stajati zblenuto pred vratima, kada mi je prišla Vera.
„Jeste li dobro?“, upitala je tiho, saginjući se prema meni.
Kimnula sam glavom i ušla u predvorje. Pogledala sam prema ogromnom staklenom lusteru na stropu i pošla do salona.. Majka, otac i Marcus su sjedili na kićenom trosjedu i razgovarali te se smijali. Okljevajući sam stupila u sobu i potiho krenula prema stoliću sa vazom. U ruci sam gnječila tulipan. Marcus me primjetio. Okrenuo se i pogledao me. Majka i otac slijedili su njegov pogled. Oblio me znoj, pa sam se brže-bolje osmjehnula ne bih li popravila situaciju.
„Nisam htjela smetati.“, propiskutala sam i zataknula cvijet u brončanu vazu.
Otac se nasmješio a majka je ostala ravnodušna. Marcus me gledao. Samo gledao. Osjećala sam se kao da ću vrisnuti od muke, no suzdržala sam se te požurila do svoje sobe…
Zatvorila sam vrata za sobom, oslonila se o njih i izdahnula. Zaletila sam se i bacila na krevet. Počela sam gnječiti ljubičasti jastuk u ruci. Zagrizla sam usnu i zaklopila oči. Disala sam tiho i monotono. Bila je tišina, ništa se nije čulo. Nakon par minuta ležanja u potpunom miru nevoljko sam odlučila otvoriti oči…
Vrisak, vrisnula sam…


By *~Cullenova~*

MOLIM NE KOPIRATI I ISPRIČAVAM SE NA PRAVOPISNIM POGREŠKAMA!!!


Poglavlje 6.
Smijeh


Srce mi je zamalo prestalo kucati. Uobičajeno je da počne divljati u prsima od straha, ali ne i da se počne jedva micati.
„Jesam li vas prepao?“, rekao je Marcus sa smješkom na licu. Glumio je zabrinutost.
„Jeste!“, podviknula sam naglo se ustajući. I dalje me gledao sa zaintrigiranošću i smješkom.
Progutala sam knedlu i pogledala ga u krvavo crvene oči.
„Oprostite:“; prošaptao je.
Frknula sam i ustala sa kreveta i požurila do otvorenog prozora moje sobe. Ne znam ni sama kako, ali za tren oka bio je kraj mene. Uzdahnula sam i krenula prema drugom kraju sobe, no pratio me u sotpu. Okrenula sam se:
„Dobro, što vi hoćete od mene zapravo?“, ljutnja mi je šetala licem. I sama sam se začudila svojoj odvažnosti.
Osmjehnuo se:
„Ništa… Nisam znao da ljepota ima samostalniju stranu.“, rekao je tiho i uzeo cvjet iz moje kose. Izašao je… Ostala sam stajati kao zaleđeni idiot nasred sobe. Pogled mi je bio zabijen na vrata, nisam znala zašto ali jendostavno se nisam mogla pomaknuti, nisam htjela…
Trepnula sam i pogledala prema prozoru. Tamo je stajala sićušna ptićica i cijukala. Osmjehnula sam se i sjela na krevet. Razmišljala sam. Stvarno mi nije bilo jasno što hoće taj čovjek. Jednostavno mi nije bilo jasno. Ustala sam i krenula do biblioteke. Marucus je bio u sobi do moje. Ježila sam se od toga, hvatala me groza…
Čuli su se samo moji koraci, škripanje starog, drvenog, mat parketa.
Biblioteka je bila ogromna prostrana soba, kamenih zidova na kojima su bili mačevi.
Bila je okružena ogromnim policama sa tisućama knjiga. Otac je bio u uredu a ja sam se popela na ljestve kako bi skinula nekoliko knjiga koje sam željela. Pogledala sam u svoje ruke. Bile su 3 knjige, velihih zlatno ispisanih naslova. Nasmješila sam se i sišla sa ljestvi.
Pitala sam se gdje je majka. Nigdje je nije bilo.Uzdah.. Hodala sam kamenim podom i debelim zelenim tepihom. Smjeh…
Čula sam majku u jednoj od soba. Smijala se. To mi je bilo čudno, neobično za nju…
Utihnula je. Slutila sam nešto, iako ni sama nisam znala što. Na vršcima sam prstiju prišla drvenim vratima. Čula sam nešto. Vrata su bila odškrinuta. Provirila sam.. Oblio me znoj,srce mi je ponovno zamalo otkazalo. Trepnula sam i potrčala… Nisam znala što bih…

By: *~Cullenova~*

MOLIM NE KOPIRATI I ISPRIČAVAM SE NA PRAVOPISNIM POGREŠKAMA


Poglavlje 7. Poljubac smrti

Srce mi je zamalo prestalo kucati.. Ponovno. Oči su mi bile oblivene suzama, izgledale su kao cvijet u ranu zoru prekriven rosom. Naprosto me nisu slušale. Otrla sam jednu neposlušnu suzu koja je klizila niz moj blijedi obraz. Osjećala sam se kao da me netko ošamario. Boljelo je i više od šamara… Majka je stajala u kutu sobe, tom prokletom, mra?nom kutu sobe. Otac mi je prostrujio glavom. Poljubac.. Poljubac smrti. Marcus su i majka bili u kutu sobe.. Zagrljeni. Još mi se jedna suza slila niz obraz. Kako je mogla?! Nešto me ubijalo iznutra. Kako je mogla prevariti tatu?! Kako? Vrištala sam u sebi. Tiho sam zajecala. Marcus se naglo okrenuo. Prošla me jeza. Potrčala sam. Željela sam nestati, da me zvijer proždere. Suze su sada klizile jedna niz drugu kao u tužno, kišno popodne. Trčala sam koliko sam mogla. Trčala sam ne znajući kuda idem ili kada ću stići. Nadala sam se da ću umrijeti, jer već sam umirala.. U boli i patnji. Nešto me naglo zgrabilo. Osjetila sam tračak radosti, mislila sam da sam napokon gotova. Prepustila sam se sudbini, gledala sam smrti u oči. Bila sam neustrašiva u nadi i potrazi za smrću. Život više nije vrijedio, nije vrijedio za mene. Mutilo mi se pred očima. Kretala sam se brzo, ali nisam trčala, nisam hodala. Što je najgore nisam se kretala. Nešto se kretalo, netko me nosio. Nada da gledam smrti u oči polako je hlapila. Vidjela sam samo crvene bijesne zjenice koje su zvjerale naokolo. Stali smo. Čula sam tup udarac i osjetila oštru, razdiruću bol u svojim leđima.
„Što si radila ondje.“,nekoć blag glas sada je parao moje uši, rezao moje srce. Tresla sam se.
„Ne-ja-ne znam.“, rekla sam tiho plačući. Suze su se sljevale niz moje oči čisteći zemlju sa moga lica. Unio mi se u lice naglašujući svoje crvene oči. Prosiktao je. Svojom me ledenom rukom primio za nadlakticu i protresao.
„Ti uopće ništa ne shvaćaš, zar ne?“, proderao se, a ja sam samo zajecala.
„Onda ćemo spojiti ugodno s korisnim.“, podigao me na noge. Željela sam se srušiti, željela sam umrijeti. Dotaknuo je moj vrat. Poljubio ga je. Vrisnula sam iz petnih žila. Počela sam se otimati, lupala sam ga svom snagom. Nije mu bilo baš ništa…
Ugriz. Osjetila sam neopisivu bol u vratu. Krv je sve brže tekla mojim žilama, nešto ju je isisavalo. Vampir! Prošlo mi je glavom prije nego što sam zatvorila o?i. Nadala sam se da je to posljednji put da gledam životu u lice. Nadala sam se da više ne moram gledati u to ružno, okrutno lice, nadala sam se smrti. Bila sam joj tako blizu, a opet je bila nedokučiva. Stavio je ružu u moju ruku. Vrat me bolio i jače no što je trebao. Srce jedva da je kucalo, a tijelo mi je prožimala hladnoća. Tresla sam se. Osječala sam se kao da me netko zatrpao u led i bacio u vatru, pa onda opet u led. Mijenjali su se osjećaji u mome tijelu. Pitala sam se samo.
Zašto još nisam mrtva?

By--> *~Cullenova~*

MOLIM NE KOPIRATI I ISPRI?AVAM SE NA PRAVOPISNIM POGREŠKAMA.




Poglavlje 8.
Ruke, Led, Ljepota

Ostala sam sama… Sama u ovoj stravičnoj šumi, sama u svojoj patnji. Svaki mi je djelić tijela bio leden, tresla sam se. Nisam znala gdje sam ni što sam. Nisam znala zašto sam. Sjećala sam se samo crvenih očiju i jake boli u vratu. Suza mi je klizila niz lice. Od toliko plakanja suze su presušile, od toliko boli srce je postalo kameno, od toliko laži ni sama nisam znala što je istina. Nisam znala jesam li živa ili mrtva. Željela sam umrijeti, ili nisam…
Izgubila sam smisao za prostor i vrijeme. Bila sam prepuštena… smrti u ruke.

Vidjela sam svjetlost. Jedino je ono prodiralo kroz moje tanke kapke. Toplina. Osjećala sam toplinu, čak me ni pomisao na onu hladnoću nije mogla ohladiti. Zgrčila sam se u pomisli na hladan poljubac na mojemu vratu, oštar ugriz na mome vratu… Toplina, bila sam sigurna da slijedi vatra, ili led?! Ili možda bol?!
Odlučila sam pomaknuti kapke, odlučila sam otvoriti oči. Koliko god ružna bila ova stvarnost znala sam da jednom moram otvoriti oči. Znala sam da sam živa. Nečija je ruka dotakla moje lice. Čula sam tih, pjevan glas:
„Budi se.“, koraci su se nizali sobom, polako su se udaljavali, nestajali. Trepnula sam. I napokon otvorila oči. Oko mene je bila ogromna kićena prostorija no izgledala je gostoljubivo. Zlatni je luster visio sa stropa, a soba je bila okružena tisućama knjiga. Kraj mene je sjedila žena. Blagih crta lica i predivnih plavih očiju. Gledala me s mnogo brige i topline. Sjela sam. Nevjerojatno brzo.
„Zdravo dušo.“, rekla je žena tiho mičući nestašan pramen kose sa moga lica.
„Zdravo.“, odgovorila sam drhtavim ali nevjerojatno pjevnim tonom glasa. Zatreptala sam zbunjeno ju gledajući.
„Jesi li dobro? Treba li ti što?“, pitala ja brižno držeći me za ruku. Skrenula sam pogled na predivnu bijelu ruku koja je sasvim slučajno bila moja. Moja? Tako blijeda, tako lijepa. Trepnula sam.
„Ja-ja… Samo sam žedna.“, promucala sam tiho. Osmjeh joj je zaplesao nježnim licem. Ustala je i otišla do stolića kraj ogromne police sa knjigama. Prišla je k meni i u kristalnu čašu natočila mirisnu, crvenu tekućinu.
„Izvoli.“, rekla je tiho pružajući mi čašu. Otpila sam gutljaj. Bakreni okus bio je svugdje u mojim ustima. Osjetila sam blagi dodir u mojim usnama. Bilo je predivno… ukusno.
„To je za prvu ruku, sutra ćeš samnom u lov.“; rekla je smiješeći se. Pogledala sam ju zbunjeno. Lov? Ja… što će meni lov? Nasmiješila se.
„Sve u svoje vrijeme.“; rekla je i pomilovala me po nadlaktici. Kao da je znala o čemu sam mislila.
„Ja… ja se ničeg ne sijećam.“, rekla sam ti tiho. Lice joj je postalo ozbiljno.
„O, dušo.“, rekla je tiho i dotakla mi obraz.
„Ledeni poljubac, bol, led i vatra?! Što je to? Što je samnom.“, rekla sam i zajecala. Približila mi se i zagrlila.
„Vampir.“, rekla je tiho. Ostala sam mirna. Nisam se micala, bila sam kao zaleđena. Vampir? Što je ona to rekla. To je ne moguće, kako ja mogu biti vampir!? Progutala sam knedlu i jedva trepnula. Izmaknula sam se iz njenog zagrljaja i pogledala u njene duboke plave oči.
„Dođi.“, rekla je tiho i primila me za ruku. Povukla me za sobom prema vratima. Prešle smo u dugi hodnik koji je vodio do stepeništa. Gledala sam slike na zidovima, predivne ukrase po stolovima, oklope vitezova. Bilo je kao u bajci. Nisam vjerovala da sam uistinu ovdje. Otvorila je velika drvena vrata i uvela me u prostranu prostoriju. Na zidovima su bili ukrasi. U kutu je sobe bio velik kićeni ormar, na sredini uz zid ogroman krevet sa baldahinom od svile. Trepnula sam upravo ne vjerujući u ljepotu ovoga prostora.
„Tvoja soba.“, rekla je smiješeći se. Uzdahnula sam.
„Ne sviđa ti se?“, rekla je zabrinuto. Pogledala sam ju i osmjehnula se.
„Naravno da mi se sviđa, predivno je. Hvala.“, rekla sam zadivljeno. Nasmijala se.
„Koliko je sati?“; upitala sam zujeći po prostoriji u potrazi za satom.
„Devet sati navečer. Znaš li svirati klavir?“; pitala je i povukla me za ruku. Nisam stigla ni odgovoriti. Požurile smo.. Barem se meni tako činilo. Za nekoliko smo sekundi bile na drugom kraju građevine. Na sredini sobe bio je predivan klavir. Prišla sam mu i vršcima prstiju prešla preko glatke, lakaste texture klavira. Čula sam tihi smijeh Athendore u pozadini. Prsti su mi se zaustavili. Athendora je već bila kraj mene držeći me za rame.
Kako sam joj znala ime? Nije mi ni rekla kako se zove.
„Što je?“, pitala je usplahireno gledajući mi u zbunjeno lice. Okrenula sam glavu prema njoj.
„Kako sam.. Ma kako sam ti znala ime?“, glas mi je zadrhtao dok sam to izgovarala. Čvrsto me zagrlila.
„Anđeli, dušo. Ti si anđeo.“, rekla je tiho i pustila me iz zagrljaja. U tišini me uhvatila za ruku i odvela u slijedeću prostoriju. Nasuprot meni stajalo je zrcalo. Prišla sam mu… Trepnula sam još jednom u nevjericu dok sam gledala svoj lik u zlatnom ogledalu. Athendora me pomilovala po ramenu i sjela u naslonjač iza mene.


Poglavlje 9. Iznenađena

Stajala sam pred zrcalom kao skamenjena. Piljila sam u blijedo tijelo neke žene. To nisam mogla biti ja. Jednostavno nisam. Zlatna mi se kosa preljevala preko ramena sve do struka, oči su mi bile crne kao ugljen, a usne crvene kao..krv. Trepnula sam i okrenula se prema Athendori.
„Predivna si.“, rekla je tiho, gledajući u moju dugu crvenu haljinu i zlatnu kosu, „Kao zlatokosa.“; prošaptala je i prekrižila ruke na prsima. Progutala sam knedlu i sjela u naslonjač nasuprot njoj.
„Zašto si me prihvatila?“, pitala sam tih pokušavajući saznati nešto iz njenih zagonetnih, kao more plavih očiju.
„Recimo da sam takva po prirodi. Volim pomagati. A i posebna si.“, rekla je tiho nježno pogledavajući u moje lice. Ta me žena iz minute u minutu sve više iznenađivala.
„Hvala.“, rekla sam tiho.
„Nema na čemu, ovo je sada tvoj dom. Sve što je ovdje, tvoje je.“, osmjeh joj je plesao srcolikim licem. Gledala sam u njenu blijedu kožu. Osmjehnula sam se.
„Želiš li nešto raditi?“, pitala je tiho pokazujući rukom po velikoj prostoriji.
„Volim čitati.“, rekla sam sramežljivo i pogledala u veliku policu sa šarenim knjigama.
„Pa naravno!“, reka je i skočila sa naslonjača. Već je bila kod police prebirući po knjigama. Pomirisala je svaku, kao da raspoznaje koja je koja.
„Ova.“, uzela je debelu knjižurinu i dotrčala k meni. Stavila mi ju je u krilo i nasmiješila se. Krenula je u smjeru kuhinje. Nisam znala što će tamo.
Okrenula sam knjigu i pažljivo pročitala naslov:
„Anđeli su tu“
Vršcima sam prstiju prešla preko hrapave tkanine kojom je bila ovijena knjiga. Listala sam ju polako vidjevši svako slovo žute stranice. Moji su blijedi, hladni prsti blago milovali tu nježnu knjigu. Milovanje je bilo dovoljno.
„Sutra moramo do grada.“, rekla je Athendora buljeći u stari mač na zidu.
„Uredu.“, rekla sam tihu nastavljajući listati knjigu.
„Spremi se. Ima raznih ljudi dolje.“, rekla je zabrinuto gledajući u moje oči koje sam podigla sam slova.
„Ne razumijem.“, rekla sam tiho i zbunjeno ju pogledala.
„Ne reagiraju svi jednako na našu ljepotu.“, nije skidala pogled sa mene.
„Zar nas netko mrzi?“,zbunjeno sam upitala. Nije mi bio jasan razlog zašto bi nas netko mrzio.
„Ima ih nekoliko u gradu… Caroline je najgora.“, rekla je prevčući očima. Na trenutak ih je zatvorila.
„Caroline?“, upitala sam i dalje zbunjeno. Nasmijala se.
„Da, kako ju zovu ljepotica sela… Čudna obitelj, mala nema srama.“, rekla je buljeći u viteški oklop.
„Shvaćam…“, rekla sam tiho.
„Nije mi problem, obično ignoriram takve.“, nasmiješila se.
„Sličiš svome ocu.“, rekla je analizirajući moje lice.
„Molim?“, pitala sam zbunjeno.
„Zaboravi.“, rekla je tiho i ustala, „Laku noć“
Ostala sam sjediti, sama… Osjećala sam se glupo. Uzela sam knjigu i pošla do svoje sobe. Nisam imala za raditi ništa pametnijeg.

By~~> *~Cullenova~*


MOLIM NE KOPIRATI I ISPRIČAVAM SE NA PRAVOPISNIM GREŠKAMA!!!


Sad sam sve stavila XD

Jesi ti isto *~Cullenova~*?