Uspomena

by **Psychadelia** sri lip 13, 2012 8:17 pm

Držao ju je čvrsto u naručju. Činilo mu se da će taj trenutak trajati zauvijek. Barem je tako htio. Ništa mu drugo više nije bilo važno, osim da ona bude sigurna i da zna da je voljena. Govorio joj je to svaki dan. Ali njegova ljubav nije bila kao tuđa. Za razliku od ostalih, on je to stvarno mislio. Stvarno nije mogao zamisliti život bez njenog osmijeha, bez njenog baršunastog glasa, bez njene duge kose boje meda. I dok joj je po stoti put govorio da bi joj skinuo i zvijezde s neba, zazvonio joj je telefon. Ustala se i pospano podigla slušalicu. Na njenom licu osvanuo je smiješak, onakav smiješak kakvom on nikad nije bio razlog. Pričala je s drugim, prepričavala mu svaku minutu svoga dana. U tu slušalicu izrekla je previše stvari koje njemu nikada nije. Tada se u njemu nešto prelomilo. Ljutito je zalupio vratima, otišao kući, ostavljajući iza sebe nju, koja nije ni primjetila da ga više nema. U kutu oka pojavila mu se suza; jedna suza. Toliko neprimjetna, toliko sitna, a u sebi je imala toliko osjećaja. Nije vidio izlaza iz tog začaranog trokuta. Uzeo je prvu bocu koju je mogao naći, i pio. Samo... pio. Nije mu bilo važno što je u boci. Ni sam više nije znao koliko je popio. Ali to mu je odgovaralo. To mu je pomagalo da ju zaboravi... "Nije vrijedna toga", mislio je. Koga samo zavarava, naravno da je vrijedna. Uvijek će biti vrijedna. Nije ga boljelo to što ona traži sreću u drugima, dragi prijatelju, ne. Najviše ga je boljelo to što tu sreću nije mogla naći u njemu. I boljelo je, sve je prokleto boljelo. Sve besane noći koje je proveo nadajući se da će na kraju sve možda ispasti dobro, svi dani provedeni s njom, sada su pekli više nego ikada prije. Znao je da će usprkos svemu uvijek biti tu za nju. Ali znao je i da je upravo on taj koji će morati svake večeri u postelju leći sa saznanjem da će ga ona uvijek gledati samo kao prijatelja...